Kina postaje novi OPEC: Peking sve više kontroliše globalno tržište nafte

Njena sposobnost da brzo kontroliše domaću potražnju i raspolaže velikim rezervama pokazuje da Peking sve više dobija uticaj koji je tradicionalno imao OPEK.

Rat u Iranu izazvao je veliki šok u snabdijevanju naftom. Ipak, čak ni u trenutku kada su borbe bile najžešće, cijene nafte nisu dostigle 150 dolara po barelu, koliko su mnogi analitičari predviđali na početku sukoba. Za to se može zahvaliti nekolicini vlada.

Ubrzo nakon što je Iran učinio Ormuski moreuz neprohodnim, onemogućivši transport 14 miliona barela sirove nafte dnevno kroz Perzijski zaljev, naftne monarhije u Abu Dabiju i Rijadu preusmjerile su dodatnih pet miliona barela dnevno kroz cjevovode koji zaobilaze Moreuz, piše The Economist.

Sjedinjene Američke Države i Japan plasirali su na tržište rekordna dva miliona barela dnevno iz hitnih zaliha, dok je ograničavanje potrošnje u siromašnijim državama smanjilo dio potražnje.

Međutim, katastrofa bi se dogodila da nije bilo tiho donesenih odluka u Kini. Ova zemlja je od februara do juna smanjila uvoz sirove nafte za polovinu, odnosno za 5,5 miliona barela dnevno, što je, prema procjenama stručnjaka, bilo dovoljno da cijenu sirove nafte snizi za 30 dolara ili više.

To je više od polovine ukupnog svjetskog pada tokom zatvaranja zbog pandemije koronavirusa, kada je globalna potražnja smanjena za devet miliona barela dnevno. Za razliku od pandemije, kada je globalna ekonomija zapala u recesiju, kineski bruto domaći proizvod (BDP) nastavio je stabilno rasti. Kina nije kupovala manje strane nafte zato što joj je ekonomija bila u problemima.

Ova sposobnost upravljanja potražnjom za naftom pritiskom na dugme, naizgled uz niske troškove, omogućava najvećem svjetskom uvozniku nafte da utiče na cijene, baš kao što je to Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEK) sa svojim saveznicima dugo činila kontrolom polovine globalne proizvodnje.

Kako je OPEK oslabljen nedavnim istupanjem Ujedinjenih Arapskih Emirata i opterećen proizvodnim kapacitetima preostalih članica iz Zaljeva, tržišna moć Kine raste. Kako je izjavio jedan trgovac naftom: „Kina je novi OPEK“.

OPEK četiri decenije nastoji održati visoke cijene koristeći proizvodne kvote. S druge strane, uvoznici ne mogu održavati niske cijene ograničavanjem potražnje, jer su kupci mnogo rascjepkaniji od prodavača i zato što je domaća potražnja za energijom rezultat odluka nebrojenih aktera.

Velika etatistička Kina je izuzetak. Za razliku od saveza OPEK+, koji odluke može donositi samo uz saglasnost 21 države, kineski centralni planeri mogu djelovati jednostrano, po naređenju jednog čovjeka – predsjednika Si Đinpinga.

Nacionalne rezerve

Kina utiče na tržište nafte koristeći tri glavne poluge. Prva su njene nacionalne naftne rezerve. Prošle godine, kada je prijetnja prezasićenja tržišta rušila cijene sirove nafte, Kina je jeftino kupila 200 miliona barela, dopunivši već bogate rezerve od milijardu barela.

Trgovci procjenjuju da su ove kineske kupovine izazvale globalni rast cijena nafte od 10 do 20 dolara po barelu prije izbijanja rata u Iranu. Od 11,6 miliona barela dnevno, koliko je Kina uvozila u februaru, do milion barela dnevno odnosilo se na prekomjernu kupovinu, koje se kasnije mogla odreći smanjenjem zaliha.

Dakle, dio strane nafte kupovala je samo kako bi punila rezerve, pa je izbijanjem krize mogla bez ikakvih posljedica po ekonomiju smanjiti uvoz za milion barela dnevno – jednostavno tako što je prestala gomilati naftu u skladištima.

Nakon što su joj posljednje predratne isporuke zaljevske nafte stigle krajem aprila, Kina je počela trošiti svoje prepune rezerve.

Do jula su njene zalihe smanjene za 70 miliona barela, prema podacima kompanije Vortexa, ne računajući korištenje nafte iz plutajućih i podzemnih skladišta. Kada se i to uračuna, Kina je od aprila do jula iskoristila 150 miliona barela, odnosno 1,5 miliona barela dnevno.

Komercijalne zalihe profitno orijentisanih skladišta velikih naftnih kompanija, a ne strateške rezerve, činile su većinu ove količine nafte. Rafinerije obično moraju u roku od mjesec dana nadoknaditi ono što povuku, napomenuo je Tom Rid iz agencije Argus Media. Međutim, pošto su te kompanije u državnom vlasništvu, vlastima je bilo lako napraviti ustupak i jednostavno preuzeti njihovu naftu bez obaveze da obnove zalihe.

Kombinacijom trošenja zaliha i prestanka njihovog dopunjavanja, Kina je sama nadomjestila gotovo polovinu smanjenog uvoza nafte. Ovaj tempo mogla bi održavati još četiri mjeseca prije nego što bi vlasti u Pekingu počele brinuti zbog niskog nivoa zaliha, procijenila je Ema Li iz Vortexe.

Kontrola izvoza

Druga poluga Kine jeste kontrola izvoza. Kao drugi najveći prerađivač nafte na svijetu, ova zemlja je obično veliki dobavljač goriva svojim azijskim susjedima.

Međutim, vlada je u martu naredila domaćim rafinerijama da prestanu potpisivati nove izvozne ugovore i raskinu mnoge već dogovorene.

Kineski izvoz rafinisanih derivata između februara i aprila smanjen je za skoro polovinu, na 430.000 barela dnevno. To je uključivalo i 180.000 barela dnevno visokoprerađenog mlaznog goriva, čime su kineske rafinerije uštedjele između 1,2 i 1,8 miliona barela sirove nafte dnevno.

Ograničavanjem prodaje u inostranstvu postiže se da više rafinerijskih proizvoda bude dostupno na domaćem tržištu. Osim toga, rafinerijama se omogućava da dio sirove nafte, koja bi inače bila namijenjena proizvodnji proizvoda za izvoz, preusmjere na proizvodnju drugih ključnih sirovina koje Kina obično nabavlja iz Zaljeva za vlastite potrebe.

To se odnosi i na primarni benzin i ukapljeni naftni gas (LPG), kao dvije petrohemijske sirovine, te lož-ulje koje male rafinerije često prerađuju umjesto sirove nafte. Rafinerije zbog toga gube dio zarade, jer im je izvoz isplativiji od prodaje unutar Kine, ali to je finansijska žrtva koju Komunistička partija svjesno prihvata.

Sporo sagorijevanje

Međutim, obilne zalihe i ograničen izvoz sami po sebi nisu dovoljni da objasne ogromno smanjenje kineskog uvoza. Kineska vlada povukla je i treću polugu – obuzdavanje domaće potražnje.

Kineske rafinerije su u junu dnevno prerađivale 2,7 miliona barela sirove nafte manje nego godinu ranije. Proizvodnja benzina smanjena je za 14 posto, dok su proizvodnja dizela i mlaznog goriva smanjene za po 21 posto.

Pogled „ispod haube“ potvrđuje oštro smanjenje potrošnje motornih goriva u Kini. Kako su vlasti dozvolile rast cijena goriva, mnogi stanovnici gradova prestali su se voziti na posao, opredijelivši se za metro, bicikle ili taksi, od kojih su mnogi električni. Punjenje električnih vozila duž autoputeva tokom jednomjesečnog nacionalnog praznika u maju povećano je za gotovo 55 posto u odnosu na godinu ranije.

Vozovi preuzimaju putnike sa avionskih linija unutar zemlje, čiji je broj drastično smanjen. Lokalne vlasti odložile su infrastrukturne radove, štedeći dizel. Kjara Hejli iz Međunarodne agencije za energiju (IEA) procijenila je da je Kina u prva dva mjeseca rata u Iranu potrošila 10 posto manje benzina i kerozina nego u istom periodu prošle godine.

Kineska petrohemijska industrija, najveća na svijetu, također se prilagođava otežanim okolnostima. Prošle godine je milione barela nafte i LPG-a, uglavnom iz Zaljeva, dnevno pretvarala u polimere – materijale u rasponu od PVC-a i sintetičke gume do najlona i poliestera, koje kineske fabrike troše u ogromnim količinama.

U odsustvu sirovina iz Zaljeva i uz vladinu direktivu da gorivo ima prednost nad petrohemijskim sirovinama, petrohemijske kompanije pronašle su načine da neke polimere proizvode iz uglja i etana, gasovitog nusproizvoda prerade nafte.

Čini se da je ukupan uticaj ovog stezanja kaiša na kinesku ekonomiju podnošljiv. Godine državnih ulaganja u obnovljive izvore energije i zeleniji transport učinile su energetski sistem fleksibilnijim. Agresivna konkurencija među domaćim kompanijama dovela je do hiperprodukcije, pa Kina sada ima više nego dovoljno zaliha polimera i pratećih proizvoda.

Takvo ublažavanje šoka objašnjava zašto proizvođačke cijene ne rastu naglo, a potrošačke cijene ostaju pod kontrolom.

Rast BDP-a od 4,3 posto u drugom kvartalu ove godine najslabiji je rast BDP-a od kraja 2022. godine. Međutim, za to nisu krivi naftni šokovi, već slaba ulaganja i dugotrajna kriza na tržištu nekretnina. Osim toga, vlada i dalje može posegnuti za svojim strateškim rezervama nafte, koje je jedva dotakla, napomenuo je Mičal Mejdan iz Oksfordskog instituta za energetska istraživanja.

Vanjski posmatrači potcijenili su kineske zalihe nafte i goriva, ali ni one ne mogu trajati zauvijek. Jedan neimenovani distributer kazao je da je upravo prodao zalihe polietilena koje su u njegovom skladištu stajale od 2021. godine.

Za razliku od OPEK-a, koji može godinama održavati smanjenu proizvodnju, Kina ne može unedogled uvoziti 5,5 miliona barela dnevno manje nego obično. Rat u Iranu pokazao je da Kina može sama stabilizovati globalno tržište nafte tokom više mjeseci. Lideri razjedinjenijeg naftnog kartela o tome mogu samo sanjati, piše The Economist.