Sankcije ne mogu značajno naštetiti nuklearnim ambicijama Sjeverne Koreje

Najnovije sankcije, koje su na jednoglasno usvojene protiv Sjeverne Koreje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a pred Božić prošle godine, trebale bi znatno otežati i u teoriji zaustaviti njen raketni i nuklearni razvoj.

Sukladno odredbama rezolucije 2397 Vijeća sigurnosti, Sjeverna Koreja ne smije uvesti više od 4 milijuna barela sirove nafte na godišnjoj razini. Ukupna količina derivata, uključujući dizel i kerozin, ne smije biti veća od 500 tisuća barela godišnje. Za usporedbu, Hrvatska je 2014. uvezla 13,6 milijuna barela sirove nafte i derivata. Osim toga, prethodnom rezolucijom 2375 zabranjuje se prodaja svih kondenzata i plinskih tekućina režimu Pjongjanga.

Izglasane mjere, uključujući i zabranu rada sjevernih koreanaca izvan zemlje te izvoz tekstila, najdrastičnije su dosad. Ipak, čak i takve sankcije teško da će imati željeni učinak.

Rakete na kemiji

Jedini tip projektila koji u cijelosti ovisi o sankcijskim derivatima—kerozinu—je stari SCUD. S jedne strane, ti su projektili okosnica raketnog naoružanja. Pouzdani su i pretpostavlja se da režim posjeduje oko 600 aktivnih jedinica. No s druge, strane, SCUD-ovi nisu dio sjevernokorejskog interkontinentalnog balističkog napretka od kojeg strahuje SAD.

Suvremeni balistički projektili, pa tako i sjevernokorejski, koriste posebne vrste goriva. U krutom gorivu koje pokreće projektile Pukkuksong 1 i 2, jedna od komponenti je akrilna kiselina. Preko propilena iz kojega se dobiva, ona je direktno ovisna o sirovoj nafti. No, većina ostalih komponenti su kemijski spojevi.Novi projektili sa tekućim gorivom, poput nedavno testiranog Hwasonga-15 vjerojatno koriste kemijski spoj pod nazivom nesimetrični dimetil hidrazin (NDMH), koji u dodiru didušikovim tetroksidom u tren oka reagira vrlo eksplozivno. Elementi su toksični a reakcija iznimno opasna, no pri tome se izdvaja velika količina energije. Osim toga, ključno je što se takvo gorivo može proizvesti u laboratoriju bez potrebe za naftom i derivatima.

Nije službeno potvrđeno posjeduje li Sjeverna Koreja tehnologiju proizvodnje spoja no malo tko u to sumnja. Tehnologija je stara i nije tajna. Sjeverna Koreja je najvjerojatnije dobila pristup NDMH još davne 1992. od Rusije. S obzirom na ulaganja u razvoj, velik napredak na području projektila i nuklearnog naoružanja te ulogu kemijskog istraživanja u procesu, sve govori u prilog tome da je Sjeverna Koreja u stanju samostalno proizvesti dovoljnu količinu NDMH. Iz ovoga slijedi da sankcije mogu snažno pogoditi isključivo konvencionalnu vojnu tehniku i logistiku, koja gotovo u cijelosti ovisi o klasičnom gorivu. To može biti opravdano za slučaj hipotetskog punopravnog rata. U razvoju, pak, balističkog programa, ograničenje na uvoz nafte i derivata ne predstavlja nekakvu prepreku.

Mislimo na zeleno…

Ni stvaranje egzistencijalne prijetnje od manjka energije nije sasvim perspektivno. Naime, Sjeverna Koreja živi u uvjetima energetske nestašice puno duže od Donalda Trumpa i novog vala međunarodne eskalacije. Za to vrijeme, adaptirali su se i režim i stanovnici. Problem energije sjevernokorejsko vodstvo pokušava riješiti na dva načina: većim korištenjem ugljena i razvojem obnovljivih izvora. Sigurno ne motiviran brigom za budućnost planete, Kim Jong-un je prije nekoliko godina naredio razvijanje svih obnovljivih izvora. Pomaci su sićušni, ali uočljivi.

Više od polovice energetskih potreba režim namiruje iz hidroelektrana dok se ostalo pokriva kombinacijom termoelektrana na ugljen i naftu. Iako brojne, hidroelektrane su u onom podneblju izuzetno osjetljive na količinu oborina i paralizirane u slučaju čestih suša. Osim toga, derutne su i neučinkovite. Izgradnja dviju novih hidroelektrana donekle je poboljšala situaciju. Već neko vrijeme, stanovnici instaliraju male, kućanske solarne panele koje kupuju u Kini. „Plug and play“ kompleti su jednostavni i vrlo popularni: instaliraju se na balkone, prozore i fasade.

U ruralnim područjima, vlasnici ih postavljaju na visoke stupove kako bi spriječili krađe. Mali paneli pomažu ljudima da ne osjete česta isključenja struje i nastave funkcionirati kada je mrkli mrak neminovan. Režim je postavio i veće solarne farme na industrijskim i vojnim kompleksima, a početkom prošle godine, u Pjongjangu su počeli prometovati riječni taksiji na solarnu energiju. Sjeverna Koreja je ubrzo krenula i s vlastitom proizvodnjom solarnih panela. Davne 1999. američki institut Nautilus postavio vjetropark od sedam vjetrenjača. Godine 2015., ruska državna kompanija RAO ES Vostoka najavila je izgradnju turbina i postavila mjerne uređaje. Otad, stvari su se zakomplicirale i projekt je, vjerojatno namjerno, nestao iz medijskog vidokruga. No, ubrzo se pojavila vijest da je režim pokrenuo istraživanje i proizvodnju vlastitih turbina.

.…grijemo na crno

Sjeverna Koreja ima ogromne zalihe antracita, ugljena osrednje kvalitete koji je pogodan isključivo za loženje velike čađave peći. Najveći kupac, Kina, nedavno je u potpunosti obustavila uvoz antracita. To je stvorilo nevolje, ali i mogućnosti. Kim Jong-un je naredio energetsko nazadovanje: neprodani višak mora se iskoristi za energiju. Ironično, Sjeverna Koreja nema neophodnu suvremenu mašineriju za učinkovito kopanje i korištenje ugljena ali je prije par godina termoelektrana Sonbong svejedno počela proces prebacivanja sa nafte na ugljen. Adaptacija je gotovo završena a u planu je dovršavanje još jedne elektrane na ugljen.

Sankcijske lukavosti

Oštre mjere izrečene Sjevernoj Koreji obuhvaćaju jako puno materijala, industrija i tehnike, ali ne sve. Teoretski, Rusiji ili Kini nitko ne brani korištenje rupa u propisima i prodaju tehnologije i dijelova za tisuće i tisuće kvadratnih metara solarnih panela. Osim toga, unatoč općoj podršci svim mjereama, Peking i Moskva su lukavo isposlovali određene definicijske sofizme.

Spomenuto ograničenje od 4 milijuna barela godišnje je blizu onoga što je Peking ovih godina ionako prodavao Sjevernoj Koreji. Faktičkog sniženja isporuke nafte, dakle, nema. Isto tako, deportacija sjevernokorejskih radnika nije žurna već će se provoditi u roku od dvije godine – što je u teoriji sasvim dovoljno da se nešto promijeni. Sve u svemu, Sjeverna Koreja je u škripcu, ali u onom na koji se navikla u kojem već dugo vremena funkcionira. Ljudi se adaptiraju, a režim će prebaciti svu dostupnu naftu iz civilnog u vojni sektor koji vjerojatno ima strateške rezerve. Nuklearni i balistički program je nadrastao fazu isključive ovisnosti o fosilnim gorivima. Osim toga, tu su i krijumčari nafte kojima Rusija i Kina gledaju kroz prste. Energetska nestašica zakočit će opći razvoj režima, ali ga neće prisiliti na napuštanje raketnih planova, prenosi SEEbiz.eu.

Energetika.ba