Njihova proizvodnja nije konstantna, jer zavisi od vremenskih uslova, što znači da u nekim trenucima imamo višak energije, dok je u drugim periodima njen nedostatak problem. Upravo zato, efikasno skladištenje energije postaje ključno za stabilnost elektroenergetskih mreža i omogućava punu iskorištenost obnovljivih izvora.
Litij-jonske baterije trenutno su najčešće rješenje za skladištenje energije. Njihova efikasnost iznosi između 90 i 95 posto, što ih čini veoma pouzdanim. Koriste se kako na nivou pojedinačnih domaćinstava, tako i za velike energetske sisteme. Ipak, one imaju određene nedostatke – relativno kratak vijek trajanja od sedam do petnaest godina, visoke troškove proizvodnje i ekološke probleme povezane s vađenjem litija i procesom reciklaže. Uprkos tim izazovima, rješenja poput Tesla Powerwall sistema ili industrijskih baterijskih skladišta u Kaliforniji već pokazuju kako baterije mogu biti ključne u stabilizaciji elektroenergetskih mreža.
Drugo potencijalno rješenje je skladištenje energije pomoću vodonika. Višak električne energije može se iskoristiti za elektrolizu vode, čime se dobija vodonik koji se kasnije može koristiti u gorivnim ćelijama za proizvodnju električne energije. Ova metoda omogućava dugoročno skladištenje i može se koristiti u transportu i industriji. Ipak, njen najveći nedostatak je niska efikasnost, koja varira između 40 i 60 posto, te visoki troškovi proizvodnje i skladištenja vodonika. Njemačka i Japan su među zemljama koje intenzivno ulažu u ovu tehnologiju, smatrajući je ključnim elementom energetske tranzicije.
Reverzibilne hidroelektrane su još jedan način skladištenja energije koji se koristi već decenijama. Princip rada je jednostavan – višak energije koristi se za pumpanje vode u viši rezervoar, a kada je energija potrebna, voda se ispušta kroz turbine, proizvodeći električnu energiju. Ovaj sistem je izuzetno efikasan, s prosječnom efikasnošću od 70 do 80 posto, a vijek trajanja hidroelektrana prelazi pedeset godina. Međutim, glavni problem je potreba za specifičnim geografskim uslovima, poput planinskih područja, te visoki početni troškovi izgradnje. Norveška i Švicarska su među zemljama koje najviše koriste ovu tehnologiju, povezujući je s obnovljivim izvorima energije.
Još jedan zanimljiv način skladištenja energije je korištenje komprimovanog zraka. Ova tehnologija funkcioniše tako što se višak električne energije koristi za kompresiju zraka u podzemne rezervoare, poput pećina ili velikih cisterni, a kasnije se taj zrak oslobađa i pokreće turbine koje proizvode električnu energiju. Iako ovaj sistem omogućava dugoročno skladištenje energije, njegova efikasnost je relativno niska i kreće se između 40 i 60 posto, što predstavlja izazov za širu primjenu. Uprkos tome, Njemačka i Sjedinjene Američke Države eksperimentiraju s velikim CAES sistemima kako bi unaprijedile njihovu efikasnost.
Nova i inovativna metoda skladištenja energije je gravitaciono skladištenje. Ova tehnologija koristi višak električne energije za podizanje teških tereta, poput betonskih blokova, koji se kasnije spuštaju, oslobađajući energiju kroz generatore. Prednost ovog sistema je njegova dugovječnost i ekološka održivost, jer ne zahtijeva rijetke metale ili hemijske procese. Ipak, tehnologija je još uvijek u eksperimentalnoj fazi i suočava se s izazovima visokih početnih troškova. Švicarska kompanija Energy Vault već testira ovu metodu i razvija prve komercijalne sisteme.
Kako se energetska tranzicija ubrzava, sve je jasnije da ne postoji jedno univerzalno rješenje za skladištenje energije. Kombinacija različitih tehnologija, od baterija do reverzibilnih hidroelektrana i vodonika, vjerovatno će biti ključna za stabilnu i održivu energetsku budućnost. Kako cijene novih tehnologija padaju, a njihova efikasnost raste, pitanje skladištenja energije postaje sve manje prepreka, a sve više prilika za globalni prelazak na obnovljive izvore energije.