Hrvatska energetska politika nanovo je zatečena u svojevrsnom raskoraku. Netom li je prošle zime iskorišten puni kapacitet jedinog podzemnog skladišta plina u RH, cijena tog energenta u Evropi je počela naglo padati, od vrhunaca koje je dosegla nedugo ranije. Zaliha je stoga postala nositelj poslovnoga gubitka na račun Hrvatske elektroprivrede, centralnog javnog poduzeća i vodećeg nacionalnog subjekta u ovom sektoru. I dok HEP grca u dugovima prouzročenim kriznim subvencijskim mjerama Vlade RH, razvoj poduzeća u smjeru obnovljivih izvora energije u glavnini je – zaustavljen, piše DW.
Takvom kontekstu mogu se pridodati vijesti o intervencijama vlasti SAD-a u tržište plina. Kabinet predsjednika Joea Bidena odlučio je, naime, limitirati gradnju novih izvoznih potencijala ukapljenog plina. Takav potez novopečenog najvećeg svjetskog snabdjevača LNG-om, morao bi zaustaviti pad njegove cijene u Evropi. No, sama Hrvatska očito mora tražiti pouzdanija rješenja za tržišne stresove i vlastiti energetsko-proizvodni razvoj po ekološkim standardima novog doba. O tim iskušenjima i perspektivama porazgovarali smo zato sa dvoje istaknutih analitičara ovog sektora u RH.
Nesposobnost ili skriveni interesi
„Ovisnost o plinu treba prekinuti naglo i brzo“, rekao nam je Robert Pašičko, stručnjak za inženjerstvo okoliša na Geotehničkom fakultetu u Zagrebu, „a to je potvrdila i zadnja UN-ova klimatska konferencija COP28 gdje je prvi put usuglašen prelazak sa fosilnih goriva i poziv zemljama da utrostruče proizvodnju obnovljive energije do 2030. godine." Prema njegovu uvidu, teško je shvatiti radi li se u Hrvatskoj pritom o čistoj nesposobnosti ili skrivenim interesima nekih lobija. Sam intenzitet kadrovskog rotiranja na poziciji nadležnog ministra privrede je više nego indikativan za to pitanje.
Jer, promijenjeno je na toj funkciji četvoro njih u zadnjih šest godina:
„Sve se tako svodi na individualne pomake, ne sistemske. Umjesto da se ubrzaju procesi, npr. objava javnog konkursa za dodjelu tržišne premije za više stotina MW obnovljivih izvora, stvari stoje na mjestu. Prilike su ogromne, i krajnji je tren da se postavi jasan smjer kretanja, sistem za implementaciju i otvore vrata investitorima.“
Ovaj suosnivač UN-ova Programa za razvoj ističe da povrh svega raste energetska nesigurnost u međunarodnom okviru, bilo da se govori o SAD-u, Rusiji, Hutima ili Suezu.
Pašičko upozorava i da je rješavanje energetskog siromaštva i visokih cijena energenata preko leđa nacionalne energetske kompanije - relikt prošlosti.
„Postoje puno pametniji modeli na kojima se nažalost ne radi dovoljno. Svijetao primjer je nulta stopa PDV-a za sunčane elektrane na kućama i zgradama, što bi trebalo primijeniti i na električna vozila te dizalice topline", kaže on. No politika HEP doživljava, nastavio je dalje, kao „kravu muzaru" za „rješavanje“ problema do sljedećih izbora. Politički diktiran imperativ zatvorio je vrata razvoja HEP-a, usprkos enormnim mogućnostima.
Tome je ovaj sagovornik pribrojio činjenicu da je veliki dio boljeg HEP-ova kadra zadnjih godina napustio to poduzeće.
„Zamjenjuju ih politički podobni i teško se vidi svijetlo na kraju tunela, dok god je na snazi ovakvo razmišljanje“, zaključuje Robert Pašičko.
Dojam o investiranju
No, glavna urednica i komentatorica specijalizovanog portala „Energetika-net.com“ Nina Domazet smatra da je Hrvatska, kad je riječ o plinu, čvrsto upisana u plinsku kartu Srednje i Istočne Evrope, već i zato što posjeduje LNG-terminal, čiji će se kapacitet više nego udvostručiti kroz naredne dvije godine.
„Bidenovim potezom trenutno su pogođeni samo novi projekti. Općenito se propituje može li se dogoditi da svjetska prekapacitiranost plinske infrastrukture dovede do napuštene imovine, no energetičari globalno - dekarbonizacijskoj zapadnoj agendi usprkos - plin dominantno i dalje doživljavaju kao optimalno gorivo u tranziciji", rekla je Domazet za DW. I naglasila da bi dobro pozicioniranje RH u regiji trebalo iskoristiti i za rješavanje političkih napetosti sa Mađarskom i Srbijom te Bosnom i Hercegovinom. Ili, još preciznije, za stvaranje stabilnosti i privrednog prosperiteta u regiji.
„Posebnim problemom smatram trend opadajuće potrošnje plina u Hrvatskoj i ne do kraja riješenog pitanja buduće proizvodnje Petrokemije koja je naš veliki potrošač plina, te sporog razvoja industrije koja troši plin. S druge strane, povećava se udjel obnovljivih izvora, što je pozitivno. Takvi trendovi će ubuduće stvarati pritisak na cijenu plina jer novac uložen u ogromnu plinsku infrastrukturu nekako mora biti i vraćen“, mišljenja je ova analitičarka. Kad se pak radi o HEP-u, u oko joj ponajprije upada to da ta kompanija upravo stvara dojam o snažnom investicijskom ciklusu.
Ništa prije parlamentarnih izbora
„HEP-ov plan investicija za ovu godinu dignut je na nivo od nevjerovatnih 630 miliona eura", podcrtala je ona taj i takav intrigantni podatak o kompaniji s oko milijardu eura novijeg bankovnog duga, „što je višestruko iznad predpandemijskih godina, ali pitanje je što će od toga biti i realizovano. Zbog birokratskih poteškoća, dakle, kao i javne nabave te objektivnih okolnosti koje već duže vrijeme usporavaju projekte. Značajno financijsko opterećivanje kompanije i manjak stručnih kadrova predstavljaju problem za razvoj HEP-a, koji na žalost ne može ostvariti sve svoje potencijale".
To je, po mišljenju Nine Domazet, i glavna barijera razvoju elektroenergetike i toku zelene tranzicije koja se nameće kao neminovnost, a s nekim trendovima koji nisu uvijek po mjeri potrošača:
„Masovna elektrifikacija prometa, primjerice. Ipak, ovo je izborna godina i, nažalost, ne treba očekivati ikakve posebne pomake, ali budući ministar gospodarstva trebao bi se aktivnije pozabaviti nakupljenim poteškoćama u energetskom sektoru."