Cijene energenata u EU mogle bi ostati povišene i ako SAD i Iran postignu trajniji mir

Cijene energije u Evropi bi mogle ostati na višim nivoima neko vrijeme čak i ako se primirje između SAD-a i Irana održi te uprkos tome što Evropska unija (EU) nije dramatično zavisna od prolaska energenata kroz Hormuški tjesnac.

Vojni udari na energetska postrojenja u Persijskom zaljevu mogli bi imati dugoročniji uticaj na isporuke gasa.

Prošle godine je kroz Hormuški tjesnac prolazilo dnevno gotovo 15 miliona barela nafte, pokazuju podaci Međunarodne agencije za energiju IEA. Od toga je oko 600 hiljada barela ili tek oko četiri posto bilo namijenjeno isporuci u EU koja dnevno troši 13 miliona barela.

EU uvozi 80 do 85 posto svojih potreba za naftom od vrlo širokog spektra dobavljača. Najveći je SAD s udjelom od 15,1 posto, a nakon toga su glavni dobavljači Norveška i Kazahstan. Većina uvoza nafte se cjenovno određuje prema barelu nafte Brent. Prije sukoba isporuke za naredni mjesec su se kretale po cijeni od oko 72 dolara, a nakon primirja su pale s preko 100 dolara na 93 dolara po barelu.

Cijena gasa je nakon primirja pala na 44 eura za megavat-sat (MWh) dok je prije sukoba iznosila 35,5 eura. U velikom broju evropskih zemalja cijena struje zavisi od najskupljeg izvora za proizvodnju, a to je najčešće gas.

Francuska centralna banka ocjenjuje da rast cijene prerađene nafte za jedan posto dovodi do rasta cijene od 0,3 posto na pumpama, zavisno od poreza.

Rast cijene sirove nafte za 10 dolara povećava cijenu goriva u EU za tri do šest centi po litru. I kurs igra ulogu jer slabiji euro u odnosu na dolar povećava cijenu goriva.

EU ima određene alate za ublažavanje pritiska na rast cijena kao što su puštanje strateških rezervi, smanjenje poreza i ograničenje potrošnje.

Zemlje Persijskog zaljeva su smanjile proizvodnju za oko 10 posto globalnih potreba, ali osim fizičkih isporuka važnu ulogu oko cijena igra neizvjesnost.

“Velika je premija rizika koju stvara neizvjesnost, a vidimo i fizičke poremećaje u isporuci i proizvodnji. Dakle, nije riječ samo o tome da se tržište vodi psihološkim impulsima”, ustvrdio je za Euronews Andrei Covatariu koji radi u think-tanku Globalni centar za energiju Atlantskog vijeća.

U međuvremenu porasli su troškovi prijevoza i zbog osiguranja.

U svakom slučaju, povratak na predratne nivoe može zahtijevati sedmice ili mjesece uz uvjet da se mir održi i promet pokaže sigurnim.

Covatariu smatra da, čak i u slučaju mirovnog dogovora, pad potrošačkih cijena u Evropi može trajati mjesecima jer treba vremena da se obnove zalihe. Popravak oštećenih energetskih postrojenja također može trajati mjesecima, negdje i znatno duže.

Za potpuni oporavak postrojenja za proizvodnju ukapljenog prirodnog gasa (LNG) u Kataru može biti potrebno i do pet godina, a tamošnja proizvodnja je smanjena za 17 posto zbog čega je ta zemlja proglasila višom silom razlog za nemogućnost ispunjavanja nekih ugovora o isporukama.

EU je iz Katara dobijala oko osam posto svojih potreba za tim gasom, no to može igrati ulogu kada počne punjenje ispražnjenih skladišta za narednu zimu. Oko 40 posto evropskih potreba za gasom zadovoljava se LNG-jem što EU čini ranjivom na globalne poremećaje koji posredno smanjuju količine raspoložive za Evropu. Drugim riječima, natjecanje s Azijom za postojeće isporuke može podići cijene.

“Cijene gasa u EU će vjerovatno ostati iznad 40 eura za MWh”, ustvrdio je Covatariu.

Sada je u svakom slučaju fokus na mirovnom sporazumu. Ako on izostane ili ostavi prostora za neizvjesnost, cijene energenata ostat će povišene zbog postojećih rizika, troškova prijevoza te osiguranja.