Kako napadi Izraela utječu na privredu Irana i cijenu nafte

Cilj noćnih izraelskih napada na Iran od 26. oktobra bile su iranske fabrike raketa, objavio je portparol izraelske vojske Danijel Hagari. SAD je, kao najvažniji saveznik Izraela, zatražio od izraelske vlade da ne napada iranska nuklearna postrojenja ili naftna polja.

Za to je postojao važan razlog: prema stručnjacima iz analitičke firme Capital Economics, Iran pokriva oko četiri posto svjetskih potreba za naftom, prenosi DW.

Za Iran je izvoz nafte važan izvor prihoda. Iako su SAD 2018. napustile nuklearni sporazum s Iranom, ponovo uvele sankcije za iransku naftu i potom ih dodatno proširile, Iran i dalje uspeva da prodaje naftu – uglavnom Kini. Izvoz nafte je 2023. iznosio je više od 35 milijardi dolara, kako je u martu izvijestio ministar za naftu Džavad Ovji, a o tome je izvijestio i Financial Times.

Analitička kuća Vortexa, specijalizovana za energetski sektor, procijenila je da je iranski dnevni izvoz porastao na prosječno 1,56 miliona barela u periodu od januara do maja 2024.

„Povećanje izvoza omogućeno je većom proizvodnjom sirove nafte, rastućom potražnjom iz Kine i širenjem tzv. ‘tamne flote’,“ izvestila je Vortexa krajem juna 2024.

Pod „tamnom flotom“ podrazumijevaju se brodovi koji krijumčare naftu kako bi zaobišli sankcije. Prema američkoj organizaciji United Against Nuclear Iran (UANI), iranska „tamna flota“ broji najmanje 383 broda.

Iran prodaje svoju naftu s popustom od 20 odsto u odnosu na svjetsku tržišnu cijenu, procijenila je engleska TV Iran International, što je nadoknada za rizik koji kupci preuzimaju zbog mogućih američkih sankcija.

„Kineske rafinerije glavni su kupci ilegalnih iranskih isporuka nafte, koje posrednici miješaju s isporukama iz drugih zemalja i u Kini deklarišu kao uvoz iz Singapura ili drugih država“, navodi isti izvor.

Slab rijal i visoka inflacija

Zapadne sankcije ne odnose se samo na naftnu industriju već i na međunarodne finansijske transkacije s Iranom, što je dovelo do drastičnog pada vrednosti nacionalne valute rijala. Na crnom tržištu od 2. oktobra 2024. za jedan američki dolar Iranci moraju da plate 580.000 rijala. Za poređenje, nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma 2015. dolar je vrijedio 32.000 rijala.

Sankcije i loš kurs poskupljuju svakodnevne potrepštine, što dodatno pogoršava situaciju jer Iran ne može sam da obezbijedi dovoljnu količinu hrane za svoje stanovništvo. Trenutna inflacija iznosi oko 40 posto.

Uporedna analiza ekonomske snage

Iako su prihodi od izvoza nafte stabilizovani, Iran je daleko od statusa ekonomske sile.

Sa svojih 88 miliona stanovnika ova država ima gotovo deset puta veću populaciju od Izraela, ali je ekonomski značajno slabija. Iranski BDP je 2023. iznosio oko 403 milijarde dolara, dok je izraelski bio oko 509 milijardi dolara.

Jasna je razlika kada se upoređuje BDP po glavi stanovnika: prema Međunarodnom monetarnom fondu, BDP po glavi stanovnika u Iranu bio je 4.663 dolara, dok je u Izraelu iznosio preko 52.000 dolara.

„Životni standard srednje klase zbog sankcija se vratio na nivo od prije 20 godina“, izjavio je za DW Džavad Salehi-Isfahani, profesor ekonomije na Virginia Techu.

Korupcija i netransparentnost

U Iranu znatne količine novca nestaju unutar netransparentnih struktura vladajućih elita. Na listi organizacije Transparency International, Iran je na 149. mjestu od 180 zemalja, dok je Izrael na 33. mjestu.

Posebno je netransparentna uloga Revolucionarne garde i vjerskih fondacija koje kontrolišu ključne dijelove ekonomije. Te institucije ne plaćaju poreze, nisu obavezne da objavljuju finansijske izveštaje i podlaze direktno političkom i vjerskom lideru, ajatolahu Aliju Hameneiju.

Nezadovoljstvo stanovništva

Iako Iran ima predsjednika kojeg bira narod, što se posljednji put dogodilo u julu 2024, ova zemlja nije demokratija. Od 80 kandidata za predsjednika konzervativno Veće čuvara dozvolilo je kandidaturu samo šestorici.

Vlada pokušava da očuva socijalni mir subvencijama za hranu i gorivo, ali i dalje strahuje od nezadovoljstva stanovništva, koje se često ispoljava kroz proteste protiv političkog režima zbog rastućih cijena ili obaveze nošenja marama za žene.

Rat s Izraelom bio bi za Iran ogroman ekonomski teret, što bi moglo prisiliti vladu da smanji troškove na drugim područjima, dodatno pogoršavajući nezadovoljstvo građana.