Istočna Libija pozvala ruske kompanije da grade rafinerije i prošire energetsku saradnju

Analitičari ocjenjuju da bi takav projekt povećao rusko prisustvo u sjevernoj Africi, dok bi Libiji donio razvoj prerađivačke industrije i brži oporavak naftnog sektora.

Vlasti istočne Libije ponudile su ruskim kompanijama da na teritoriji te zemlje izgrade rafinerije nafte i bave se trgovinom naftnim derivatima, izjavio je ministar za investicije vlade Libije, koju je imenovao parlament, Ali el Kaidi.

Prema njegovim riječima, ruske kompanije trenutno ne ulažu na libijskom tržištu, a ni druge međunarodne kompanije još nisu spremne ulagati zbog nestabilne sigurnosne situacije u zemlji.

"Ruskoj strani uputili smo niz prijedloga, prije svega u oblasti energetike. Rusija je jedna od vodećih zemalja u proizvodnji nafte. Predložili smo ruskim kompanijama da razmotre mogućnost izgradnje rafinerija u Libiji. Te rafinerije omogućile bi ruskoj strani trgovinu naftnim derivatima sa teritorije Libije, a ne direktno iz Rusije", rekao je El Kaidi.

Dodao je da bi takav model doprinio produbljivanju finansijske i investicione saradnje dvije zemlje.

Libija raspolaže najvećim dokazanim rezervama nafte u Africi. Ipak, naftni sektor te zemlje pretrpio je ozbiljne posljedice građanskog rata i dugotrajne političke nestabilnosti, što je dovelo do višegodišnjih prekida rada naftnih polja i luka.

Dnevna proizvodnja nafte u Libiji u junu prvi je put od 2013. godine dostigla 1,487 miliona barela.

Ovo je više od projekta: Rusiji se preko sjeverne Afrike otvaraju kapije Mediterana

Ponuda istočne Libije da ruske kompanije grade rafinerije logičan je nastavak sve intenzivnije saradnje Moskve i arapskog svijeta. U trenutku kada se vodi globalna borba za energente i resurse, sve više država otvara vrata Rusiji.

Tako izjavu ministra Alija el Kaidija ocjenjuje ekonomistica, profesorica dr. Snežana Šantić.

Libija neće biti jedina

Prema mišljenju Šantićeve, izgradnja ruskih rafinerija predstavljala bi više od običnog investicionog projekta. Ukoliko bi ponuda bila realizovana, mogla bi učvrstiti rusko prisustvo u sjevernoj Africi i otvoriti Moskvi novu energetsku i logističku kapiju na Mediteranu, u trenutku kada Zapad različitim mjerama, od sankcija do piraterije, pokušava ograničiti ruski utjecaj na svjetskom energetskom tržištu.

"Dobri odnosi i način na koji Rusija već duže vrijeme sarađuje s arapskim zemljama, kao i činjenica da je veliki dio državnog i privatnog kapitala još mnogo prije ovog rata bio preusmjeren u arapske zemlje, doveli su do toga da je ovo bio logičan i prirodan slijed događaja", kaže Šantićeva.

Ona smatra da Libija neće ostati jedina država koja će Rusiji ponuditi ovakav vid saradnje.

"To se neće desiti samo ovdje. Vrlo brzo ćemo vidjeti još neke zemlje koje će na zvaničan način otvoriti vrata Rusiji, jer ne možemo živjeti na način da postoji monopol nad svime, da se uvozi preskupi ukapljeni plin iz Amerike i da pojedine zemlje nemaju stratešku osnovu za svoju energetsku sigurnost", ističe Šantićeva.

Podsjeća da Sjedinjene Američke Države i Izrael pokušavaju ostvariti monopol nad svjetskim putevima kojima prolaze resursi, među kojima je nafta najvažnija. Međutim, Donald Trump i Benjamin Netanyahu su se, kako kaže, zaigrali u Perzijskom zaljevu.

"To nije rat za teritorije, to je rat za kontrolu energenata. Ovo je rat kako bi oni kontrolirali protok energenata u svakom pogledu", smatra ona.

Geopolitički značaj ponude

U tom kontekstu, El Kaidijeva ponuda ne može se svesti samo na poslovnu ideju. Ona ima mnogo širi geopolitički značaj i zato nije slučajna. Vlasti iz Tobruka ne nude Rusiji samo pristup nalazištima nafte, već žele privući kapital i tehnologiju za razvoj prerađivačke industrije.

Libija izvozi ogromne količine sirove nafte, ali raspolaže ograničenim rafinerijskim kapacitetima. Izgradnjom novih rafinerija mnogo veći dio dodane vrijednosti ostajao bi u zemlji, dok bi ruske kompanije dobile proizvodnu bazu na Mediteranu i mogućnost da učestvuju u obnovi ratom razorene Libije.

Posebno je zanimljiv dio izjave libijskog ministra u kojem kaže da bi ruska strana trgovala derivatima iz Libije, a ne direktno iz Rusije. Ta formulacija pokazuje da istočne vlasti žele svoju teritoriju pretvoriti u regionalni energetski centar i logističku platformu za izvoz goriva prema Africi, Bliskom istoku i Mediteranu.

Dvije mogućnosti za realizaciju projekta

Šantićeva smatra da postoje dva moguća modela realizacije posla. Prvi je izgradnja novih rafinerija, a drugi da se u Libiju iz drugih afričkih zemalja dopreme u dijelovima rafinerije koje su tamo nekada postojale, ali više nisu u funkciji. One bi, uz modernizaciju u skladu s novim tehnološkim trendovima, bile montirane na libijskom tlu.

"Takvih primjera ima u Africi. Postoje zemlje koje su nekada imale rafinerije ili su bile u procesu njihove izgradnje, pa iz različitih razloga to nije završeno. Ili će se graditi nove. To sada zavisi od dogovora", objašnjava ona.

Na pitanje kada bi projekt mogao biti realizovan, odgovara da je u ovom trenutku prerano govoriti o rokovima.

"Ne možemo sada reći da li će to biti za godinu, dvije ili pet godina. Zavisi gdje će Libija dozvoliti izgradnju, kakvi će kapaciteti biti korišteni, kako će se transportovati i kakav će biti konačan dogovor. Ali očekujemo da će sve ići relativno brzo", kaže Šantićeva.

Najveće naftne rezerve u Africi

Libija je od svrgavanja Moamera Gadafija 2011. godine faktički podijeljena na dva centra vlasti. Zapadnim dijelom zemlje upravlja Vlada nacionalnog jedinstva sa sjedištem u Tripoliju, koju priznaju Ujedinjene nacije i koja uživa snažnu podršku Turske. Na istoku zemlje vlast imaju Predstavnički dom u Tobruku, vlada koju je imenovao parlament i Libijska nacionalna armija pod komandom feldmaršala Kalife Haftara.

Upravo taj istočni dio zemlje, poznat po historijskom nazivu Kirenaika, predstavlja energetsko srce Libije. Na njenoj teritoriji nalaze se najveća naftna polja – Sarir, Mesla, Nafura i Vaha – kao i najvažniji izvozni terminali Ras Lanuf, Es Sider, Marsa el Brega i Tobruk, preko kojih se izvozi najveći dio libijske nafte.

Libija raspolaže s oko 48 milijardi barela dokazanih rezervi nafte, što je čini državom s najvećim naftnim rezervama u Africi i jednom od deset vodećih u svijetu. Većina tog bogatstva nalazi se upravo u istočnoj i centralnoj Libiji, na teritoriji pod kontrolom Haftarovih snaga. Zbog toga nije pretjerano reći da onaj ko kontroliše Kirenaiku u velikoj mjeri kontroliše i libijsku naftu.

Proizvodnja nafte tek počela da se oporavlja

Prije nego što je izbio građanski rat i NATO intervencija dovela do Gadafijevog pada, Libija je proizvodila između 1,6 i 1,8 miliona barela nafte dnevno. Nafta je činila okosnicu privrede i donosila ogromne prihode državnom budžetu, dok je zemlja važila za jednog od najznačajnijih izvoznika kvalitetne lake sirove nafte u Evropu.

Nakon rata uslijedili su višegodišnji sukobi različitih frakcija, blokade naftnih polja i terminala, kao i politička podjela zemlje. U pojedinim periodima proizvodnja je padala na svega nekoliko stotina hiljada barela dnevno, a pojedina nalazišta mjesecima nisu radila.

Tek posljednjih godina proizvodnja se postepeno oporavlja i danas iznosi oko 1,4 miliona barela dnevno, ali je i dalje ispod nivoa iz Gadafijevog perioda. Stručnjaci smatraju da bi uz političku stabilnost i nova ulaganja Libija relativno brzo mogla ponovo dostići ili čak premašiti predratni nivo proizvodnje.

Rusija je nakon svrgavanja i ubistva Gadafija izgubila milijarde dolara vrijedne ugovore koje je imala u Libiji. Međutim, od sredine prošle decenije Moskva postepeno obnavlja veze s istočnim dijelom zemlje i administracijom koju predvodi Kalifa Haftar.

Saradnja je u početku bila usmjerena na politička i sigurnosna pitanja, da bi vremenom sve više dobijala ekonomsku dimenziju. Energetika je prirodno postala jedna od ključnih oblasti interesa, budući da Kirenaika raspolaže najvećim dijelom libijskih naftnih rezervi.