Mala hidroelektrana: Mala šteta ili velika prijetnja za prirodu?

Iako se u javnosti često predstavljaju kao "zeleni" i održivi projekti, brojni primjeri s terena ukazuju na to da je stvarnost daleko složenija.

MHE su objekti snage do 10 megavata, često postavljeni na manjim planinskim rijekama koje su bogate bioraznolikošću. Na papiru, one donose čistu energiju, smanjenje emisija CO₂ i lokalni razvoj. U praksi, međutim, često znače betoniranje riječnih korita, promjenu toka rijeka, presušivanje izvora i uništavanje ribljeg fonda.

Jedan od glavnih problema je to što se dozvole za gradnju izdaju bez adekvatnih studija utjecaja na okoliš. U mnogim slučajevima se ekološke procjene svode na administrativnu formalnost, a glas lokalne zajednice se zanemaruje. Nerijetko se MHE grade u zaštićenim područjima, nacionalnim parkovima i zonama koje bi trebale biti pod posebnom ekološkom pažnjom.

Ekološki aktivisti upozoravaju da koristi od ovakvih elektrana najčešće idu u ruke privatnih investitora, dok lokalna zajednica ne dobiva skoro ništa. Čak štaviše, ostaje bez pitke vode, bez riječne flore i faune, i bez osnovnih prirodnih resursa koji su često temelj turizma i poljoprivrede u tim krajevima.

S druge strane, investitori i dio političkih struktura i dalje zagovaraju ovakve projekte pozivajući se na energetske potrebe zemlje i razvoj "zelene energije". No, postavlja se pitanje – koliko je zeleni izvor koji zauvijek mijenja prirodni tok rijeke i uništava kompletan ekosistem?

U vremenu kada se sve više govori o održivosti i odgovornom razvoju, mala hidroelektrana postaje simbol konflikta između ekonomske koristi i očuvanja prirode. Ako ne pronađemo balans, cijenu neće platiti samo rijeke, već i buduće generacije koje će ostati bez tog prirodnog naslijeđa.

Rijeka koja nestane zbog cijevi ne vraća se lako. A jednom izgubljena voda – ne proizvodi ni struju, ni život.