Rastu cijene goriva u Crnoj Gori, prijeti rekord iz 2012.

Računica je jednostavna-od rekorda smo daleko svega desetak centi, jer litar dizela sada košta 1,30 eura, BMB 98 1,44 eura, a BMB 95 1,41 euro.

Osim rekordnih cijena, novo poskupljenje goriva dovelo bi do rasta cijena proizvoda, usluga i prevoza što bi značilo da slijedi novi udar na standard građana Crne Gore.

U regionu već najavljuju proteste zbog poskupljenja goriva, dok se u Crnoj Gori preko društvenih mreža žestoko kritikuje posljednji rast cijena, ponajviše zbog straha da nas za sedam dana ne sačeka novi udar po džepu.

Ministarka ekonomije Dragice Sekulić prošle sedmice je kazala da "nema razloga za paniku" zbog povećanja cijena goriva. Građanima se ova tvrdnja nimalo nije učinila prikladnom. Svi osuđuju ovakav ležeran stav prve žene naše ekonomije, koja je i najpozvanija da bude najosjetljivija na i onako oslabljene budžete građana. Jer prije samo godinu dana upravo je Vlada Crne Gore uticala na povećanje cijena goriva, i to za 11 centi po litru u jednom danu, kada je uvela akcize od devet centi plus PDV. Tada nije bila u pitanju berzanska roba, već projektovana mjera za punjenje budžeta.

Akciznu politiku nije izmislila crnogorska Vlada, to je jedno od sredstava finansiranja javnih potreba u svim zemljama svijeta. Svim vladama su akcize na naftu i naftne derivate najdraže-građani moraju da se prebace od tačke A do tačke B. I to je aksiom. Iako prosječnom građaninu nije baš najjasnije šta se radi od tog novca, pošteno je reći da se, između ostalog, od njega ne finansiraju samo vozni parkovi glomaznih administracija, već u najvećem dijelu i prosvjeta, zdravstvo, policija, škole, vrtići, domovi zdravlja itd. Tim novcem izdvaja se za plate za zaposlene u tim ustanovama. U zemljama niskih poreskih stopa, kao što je Crna Gora, država mora da nađe način da obezbijedi redovnost isplate penzija i socijalnih davanja. Dakle i to je nešto što izdvajamo kad plaćamo blizu 70 centi državnog zahvata u cijeni goriva.

Niko, dakle, ne dovodi u pitanje potrebu akciza. Ono na čemu se ozbiljni ekonomisti spore je da li veće akcize i porezi znače i veća punjenja u budžetu? Praksa, makar u Crnoj Gori na primjeru cigareta, pokazuje da nije tako. Sa povećanjem akciza procvjetala je i siva ekonomija pa umjesto za vaspitačice u vrtiću, taj novac ide švercerima. To sigurno nije bio cilj povećanja akciza, ali se javio kao neminovna pojava koja ga prati. Nevidiljiva ruka tržišta se ovdje pokazala u najplastičnijem obliku. Slično je i sa cijenama goriva. Ljudi sve više traže alternativne vidove saobraćaja, ili idu u susjednu nam Albaniju da natoče gorivo, kupe cigare i ručaju s porodicom, nesvjesni da na taj način finansiraju komšijski, a ne naš zdravstveni sistem.

Ministarka ekonomije, međutim, kaže, da privreda neće povećavati cijene? Koja privreda, kad znamo da većinu proizvoda uvozimo. Što se tiče onog što ne uvozimo, te će se cijene sigurno povećati onog momenta kada cijena nafte pređe nivo njihove isplativosti. Onda će država morati da uradi jednu od dvije stvari-da ih subvencionira ili da smanji cijene akciza. Sve se svodi na isto, jer je opet na udaru budžet, sada već oslabljen za onaj dio koji se okrenuo sivoj ekonomiji, ili alternativnim vidovima saobraćaja. Ili se jednostvno naučio da štedi, piše Cdm.

Zaključak je da je ministarka je u jednom u pravu-razloga za paniku nema. Naći će građani način da zaobiđu akcize, a država da popuni budžet.

Energetika.ba