Što utječe na cijenu nafte?

Nema vozača koji se na benzinskoj postaji ponekad ne pita, što određuje cijenu nafte? Zapravo, u sedamdesetima se mislilo da će već tad nafta biti previše skupa za smrtnike. Ali njena cijena – pada.

Početkom ovog stoljeća, cijena nafte je bila tridesetak dolara po barelu, prije desetak godina i za vrijeme rata u Iraku je cijena skočila preko 100 dolara i čulo se kako će se vjerojatno stabilizirati tek na 150 dolara. Ali već slijedeće godine je pala na 60 dolara, 2013. se opet uspinjala prema 100 dolara, a 2016. je pala na 37 dolara i na užas siromašnijih zemalja koji žive od svoje nafte kao što je Venezuela, ne izgleda da će bitnije poskupjeti u dogledno doba. Što zapravo određuje cijenu nafte?

Povijesno gledano, ima više čimbenika koji utječu na cijenu „crnog zlata": trošak eksploatacije, geopolitički rizik koji nastupa kad postoji opasnost od rata u nekom važnom naftnom području i naravno, odnos ponude i potražnje. Taj odnos se ponekad namjerno remeti kad na primjer kartel zemalja izvoznika nafte odluči smanjiti količinu koju će nuditi tržištu kako bi povećali cijenu.

No u međuvremenu su došla i dva dodatna faktora koji će značajno utjecati na cijenu i u budućnosti: unapređenje tehnologije i spuštanje troškova metode eksploatacije nafte iz škriljevca (u pravilu hidrauličnim frakturiranjem često spominjan kao fracking) i u kojoj mjeri električna vozila zamjenjuju vozila pokretana motorima s unutrašnjim sagorijevanjem.

Jim Williams je analitičar cijene nafte koji djeluje za WTRG Economics i njegovo je mišljenje kako su ta dva nova čimbenika već postavila gornju granicu cijene nafte koja će teško biti prijeđena, osim u slučaju krize i osobito rata ili revolucije u nekoj od glavnih zemalja proizvođača nafte. U konačnici to znači i da jednodimenzionalni gospodarski model po kojem se neka zemlja posve oslonila na naftu koju ima, više nije održiv.

„Od danas pa sve do otprilike 2025. gornja granica cijene će u prvom redu biti određena eksploatacijom i troškom crpljenja nafte iz škriljevca i drugih geoloških formacija u kojima je zarobljena nafta", kaže Williams.

Ključna cijena po njegovom mišljenju je sad negdje kod 55 dolara po barelu: „Kad u SAD cijena dostigne 60 dolara po barelu, kompanije koje crpe naftu frackingom više niti ne moraju pažljivo birati gdje će bušiti. A ako cijena padne na 30 dolara i tamo ostane neko vrijeme, uopće se ne rade nove bušotine. Ako se to dogodi, oko devet mjeseci kasnije će doći i do pada ponude."

Razlog tome jest što se razmjerno brzo iscrpljuje područje gdje se nafta dobiva iz škriljevca.

„Proizvodnja je obično 50% manja već nakon prve godine."

Jedino je rješenje stalno otvarati nove bušotine kako bi se zadržala razina proizvodnje. A ako je cijena nafte niska, to ne utječe na produkciju u postojećim bušotinama, ali smanjuje i novo bušenje i istraživanje.

Razina od 55 dolara je cijena koja će tim tvrtkama biti motiv da stalno traže nova područja i otvaraju nove bušotine. Tijekom godina to bi vodilo do povećanja američke eksploatacije nafte tim načinom na oko milijun barela na dan. No i tu vrijedi kako se prvo buši na najboljim područjima i za pet godina će biti teže crpiti toliku količinu. Ali Williams upozorava kako se i tehnologija unapređuje i kako taj način postaje sve jeftiniji:

„Trošak eksploatacije nafte iz škriljevca se smanjio za 30 % samo od sredine 2014.".

Ipak, trošak takve eksploatacije je prema statistikama Rystad Energy u SAD prosječno iznosio 23,35 dolara po barelu. Usporedbe radi, trošak vađenja jednog barela nafte u Saudijskoj Arabiji košta oko 9 dolara, u Rusiji oko 19 dolara. Ali mnoge zemlje koji proizvode naftu poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Mozambika, Libije, tu bi mogla doći i Rusija i niz drugih zemalja, najveći dio svojih prihoda iz inozemstva i od poreza ubiru od nafte. No da bi ti prihodi zadovoljili državne troškove, po računici savjetničke tvrtke Fitch Ratings bi i Kuvajtu trebalo da barel nafte košta 45 dolara, jednom Bahreinu čak 84 dolara.

Ako su prihodi od nafte manji od državnih troškova, tim državama proizvođačima nafte ostaje izbor ili povećavati državni dug ili smanjiti državnu potrošnju i time potencijalno izazvati nezadovoljstvo građana i nemire.

„Za većinu zemalja OPEC-a je veliki problem što bi svjetska cijena nafte koja bi tada pokrila državne izdatke, trebala biti daleko viša nego cijena nafte koja dolazi s američkih nalazišta Permianovog bazena, Bakkena ili Eagle Forda", dakle nalazišta gdje se crpi nafta iz škriljevca.

Naravno, Williams upozorava kako bi ti nemiri i moguće revolucije u zemljama proizvođačima dovele do naglog skoka cijene nafte, ali je moguće i da bi uzrokovale dugoročni poremećaj u ponudi nafte, osobito ako bi ta zemlja spala na naoružanu anarhiju. Williams podsjeća na Libiju gdje nije došlo do bitnog oporavka tamošnje eksploatacije nafte niti sedam godina nakon svrgavanja diktatora Gadafija.

I američka nalazišta nafte u škriljevcu će biti iscrpljena, ali Williams procjenjuje kako bi se to moglo dogoditi najranije 2025. godine. No on vjeruje da će i druge zemlje preuzeti američku tehnologiju u frackingu, tako da bi čak i nakon toga ponuda mogla zapravo još rasti još barem tri desetljeća.

Njegovo je mišljenje da će tada već sazrjeti tehnologija električnih vozila i kako će do 2030. takva vozila činiti značajan, ako ne čak i većinski udio u našem prometu. I Fitch Ratings procjenjuje kako bi globalna potražnja nafte mogla dostići svoj vrhunac 2030. i onda početi padati, upravo zbog alternativnih načina kretanja.
Sve to implicira kako je dugoročan trend cijene nafte stabilnost ili čak lagan pad cijene, zaključak je Williamsa. U desetljeću koje je pred nama, on ne očekuje da će cijena bitno i na duži rok prelaziti granicu od 55 dolara po barelu, tim više što će trošak eksploatacije nafte iz škriljevca vjerojatno još padati.

Williams se nerado upušta i u geopolitičke prognoze, ali ovaj trend može značiti i loše vijesti, ne samo za zemlje proizvođače nafte. Za njih je kobna greška vjerovati da sve može ostati kao što je nekad bilo i onda je i njima zajamčena sudbina Venezuele. I jedna Saudijska Arabija je svjesna kako joj nafta više ne može biti glavni izvor prihoda i krenula je u gospodarske mega-projekte za budućnost.

No u međuvremenu i kao što se to zapravo već dešava, države proizvođači nafte bi namjerno izazivati geopolitičke napetosti ili čak gurnuti nekog od svojih naftnih rivala u kaos, sve dok su sigurni kako se taj kaos onda neće proširiti i u njihovu vlastitu zemlju. U tu kategoriju bi možda već spala i kriza oko Katara, ali i temeljna i sve veća napetost između Saudijske Arabije i Irana.

Jer, ako su procjene Williamsa točne, samo ratovi i revolucije bi cijenu nafte opet odvele preko 60 dolara po barelu.

Energetika.ba / DW