Zelena ulaganja su nezaobilazna, ali treba ih usmjeriti tamo gdje su najpotrebnija

Pa ipak, zemlje koje su najviše pogođene klimatskom krizom – gotovo sve na globalnom jugu – bilježe neke od najnižih emisija stakleničkih plinova. Pomaganje tim ugroženim zemljama u izgradnji otpornosti više nije samo opcija, već imperativ.

Stop finansiranju određenih sektora

Konferencija UN-a o klimatskim promjenama (COP29) u Bakuu u Azerbajdžanu zaključena je usvajanjem novog cilja, pri čemu su razvijene zemlje obećale najmanje 300 milijardi dolara godišnje, a svi su se složili da će povećati javno i privatno finansiranje zemalja u razvoju na 1,3 biliona dolara godišnje do 2035.

Iako je sporazum iz Bakua razumljivo naišao na skepticizam, preostaje nam jedino da udvostručimo napore.

Državne razvojne banke – posebno 27 članica Međunarodnog kluba za finansiranje razvoja, ali i one u široj mreži državnih razvojnih banaka Finance in Common – igrat će ključnu ulogu u postizanju ovih ciljeva.

Članice iz razvijenih zemalja i zemalja u razvoju omogućuju nam uravnoteženo stajalište.

Osim pitanja jesu li dogovoreni iznosi u Bakuu dovoljni, smatra se da je glavni izazov finansiranja klimatskih mjera efikasnost. Kvaliteta finansiranih projekata, u okviru definisanim Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama, omogućit će članicama Kluba i drugim razvojnim bankama da što više doprinesu. Još veći izazov je kako upotrijebiti punu snagu globalnog finansijskog sistema protiv klimatskih promjena.

Cilj bi trebao biti preusmjeravanje svih finansijskih tokova prema zelenoj tranziciji u okviru dijaloga iz Sharm el-Sheikh-a.

Prvo, moramo prestati finansirati projekte i sektore koji pogoršavaju globalno zatopljenje, što je divovski pothvat, s obzirom na to da većina finansijskih tokova ostaje nespojiva s ciljevima Pariškog sporazuma. Drugo, moramo početi odgovarati na potrebe klimatski najosjetljivijih zemalja i konačno, i možda najvažnije, potrebna nam je radikalna reforma globalne finansijske arhitekture.

Ta sistematska transformacija nalaže blisku saradnju između državnih i privatnih aktera. Državne razvojne banke ovdje imaju važnu ulogu.

U jedinstvenoj su poziciji da kataliziraju promjene utičući na javne politike, jačajući lokalne kapacitete, podržavajući sektorske tranzicije i stvarajući uslove za mobilizaciju privatnog kapitala. Takvo je finansiranje ključno za smanjenje jaza između obaveza najavljenih u Bakuu i golemih potrebnih ulaganja.

Trebaju nam novi alati

Iako su članice IDFC-a znatno uložile u globalnu energetsku tranziciju, njihova sposobnost transformacije nacionalnih i regionalnih finansijskih sistema mogla bi biti njihova najveća prednost. Podrška razvoju ambicioznih nacionalnih klimatskih programa, pomoć poduzećima i zajednicama u provedbi tranzicijskih planova i jačanje kapaciteta lokalnih finansijskih institucija imat će veći multiplikacijski uticaj od bilo kojeg iznosa direktne potrošnje.

Ovlasti i poslovni modeli svih državnih razvojnih banaka moraju se ojačati kako bi odražavali te ciljeve. Bez obzira na to jesu li te banke multilateralne, nacionalne ili regionalne, potrebna su im sredstva za djelovanje, što iziskuje proširenje njihove kapitalne baze i olakšavanje povlaštenog pristupa resursima.

Naposljetku, moramo razviti globalni okvir odgovornosti kojim se finansijski tokovi klasificiraju prema doprinosu zelenoj tranziciji. Time bi se razvojnim bankama omogućio sistematski i koordiniran rad.

Takav bi pristup nadišao tradicionalne kategorije za finansiranje borbe protiv klimatskih promjena. Naravno, i dalje će biti potrebno pratiti direktne uticaje finansiranja borbe protiv klimatskih promjena i osigurati njihovu usklađenost s Pariškim sporazumom. Ali također moramo razviti nove alate za prepoznavanje i poticanje onoga što nazivamo "transformacijskim finansijama": intervencije koje, zbog svoje sistemske prirode ili katalitičkih uticaja, pomažu preusmjeriti mnogo veće finansijske tokove prema klimatskim mjerama. To bi moglo uključiti uklanjanje tržišnih prepreka, izgradnju velikih skupova unovčivih projekata i druge mjere koje donose strukturne promjene.

Odgovor na klimatsku krizu nalaže mobilizaciju cijelog finansijskog sistema. Državne razvojne banke prednjače u tom području, ali ne mogu same osmisliti sveobuhvatne okvire i postaviti ambiciozne ciljeve.

Rješenja postoje. Moramo ih provesti prije nego što vrijeme istekne.