Hrvatska će postati regionalni “plinski hab”. Njena izvrsna geostrateška pozicija omogućiće joj milionske prihode od plinskog tranzita.
Dostupnost golemih količina cjenovno povoljnog plina, u međudjelovanju s sopstvenom značajnom proizvodnjom, učiniće Hrvatsku jednom od energetski najmanje zavisnih zemalja u regiji, a domaćoj industriji omogućiti novi uzlet na pristupu jeftinom energentu.
Ovakve i slične parole bile su osnov djelovanja svih hrvatskih vlada na području energetike tokom proteklih petnaestak godina, prenosi Jutarnji list.
U tom se razdoblju u Hrvatskoj razmatralo, pa i razvijalo, više velikih projekata usmerenih na dugoročno osiguranje pristupa tom strateški važnom energentu, od raznih varijanti gradnje terminala za uvoz ukapljenog plina (LNG), preko spajanja na velike projekte Južni tok, Nabucco i IAP (Jadransko-jonski plinovod) do podsticanja novoga velikog ciklusa istraživanja ležišta nafte i plina koji je trebalo da dovede do značajnog rasta domaćih rezervi i proizvodnje. Ipak, nakon decenije rezultat takve politike je porazan. Još 2016. godine Hrvatska je - prvi put u svojoj historiji - uvezla više plina nego što ga je proizvela.
S druge strane, Hrvatska je isključena iz dva velika projekta koji bi trebalo da omoguće jeftinije snabdjevanje Evrope ruskim plinom, projekt IAP, koji bi trebalo da otvori mogućnost snabdjevanja plinom iz Azerbajdžana, zasad postoji samo na papiru, a i vječni LNG terminal u Omišlju suočen je s ozbiljnim problemima, kako komercijalnim tako i u otporu lokalne zajednice.
Godine oklijevanja, politike i neprepoznavanja procesa koji se događaju u okruženju dovele su Hrvatsku – nekada jednu od gasno nezavisnijih evropskih država - do mizerne pregovaračke pozicije. Umjesto plinskog čvorišta, Hrvatska bi već za nekoliko godina mogla da postane plinsko slijepo crijevo Evrope.
Energetika.ba
Potpisan ugovor o izgradnji vjetroparka “Ljubuša”
