Uvoz izraelskog gasa u Egipat: 'udvaranje' ili nužnost

Egipatskoj javnosti saopćeno da je potpisan sporazum o izvozu izraelskog prirodnog gasa u Egipat.

Ne stišavaju se polemike u egipatskoj javnosti nakon saopćenja da je potpisan sporazum o izvozu izraelskog prirodnog gasa u Egipat.

Dok posmatrači i eksperti izražavaju svoju zabrinutost zbog političkih i ekonomskih implikacija i efekata ovakvog poteza na Egipat, pristalice vladajućeg režima u državi smatraju to ''kvalitativnim skokom'' koji će donijeti mnogostruke koristi egipatskoj ekonomiji.

Izraelska kompanija Delek Drilling saopćila je ponedjeljak da je potpisan obavezujući sporazum o izvozu 64 milijarde kubnih metara izraelskog prirodnog gasa u Egipat u vrijednosti od 15 milijardi dolara tokom narednih 10 godina.

Od tog dana, sve se intenzivnije polemizira oko pravih ciljeva ovog dogovora i stvarne potrebe Egipta za uvozom izraelskog plina, naročito u kontekstu zvaničnih egipatskih izjava o postizanju samodovoljnosti do kraja ove godine i zaustavljanju izvoza do 2019. Također, pažnju je privukla i radosti koju je pokazala izraelska strana te način na koji je pozdravila ''historijski'' sporazum, kako ga je opisao izraelski premijer.

Posmatrači su skeptični u pogledu opravdanja koja iznose zagovornici ovog sporazuma, poput toga da će Egipat biti regionalni centar za prirodni gas na Bliskom istoku. Smatraju da će politički troškovi ove pogodbe biti ogromni, stoga se neće moći prihvatiti nikakva navodna ekonomska opravdanost. Također, smatraju da je potpisivanje sporazuma rezultat američkih i izraelskih pritisaka na Egipat.

Sa svoje strane, egipatsko Ministarstvo za naftu je izdalo saopćenje za medije u kojem se navodi da je Egipat ''na putu da ostvari samodovoljnost u prirodnom gasu do kraja godine i ostvari višak gasa tokom 2019.'' Dodaje se još i to da će oni težiti ka tome da Egipat postane regionalno energetsko čvorište, što podrazumijeva i prijem plina iz zemalja na istoku Sredozemnog mora, među kojima su Izrael, Grčka i Kipar.

Sistemska korupcija

Abdullah al-Ashaal, bivši pomoćnik ministra vanjskih poslova i profesor međunarodnog prava, smatra da sporazum nema toliko veze s egipatskom potrebom za ovim resursom, koliko govori o problemu sistemske korupcije prisutne u vladajućim strukturama te korumpiranim biznismenima koji su u sprezi s vlastima. Također, sporazum priskrbljuje i političke interese vladajućem režimu kroz osiguravanje izraelske i američke podrške.

Prema Al-Ashalu, 'udvaranje' okupatorskoj tvorevini i pokušaj da joj se udovolji na različite načine i različitim sredstvima zapravo je stvarni cilj sklapanja ovog sporazuma. To je ujedno i najbolje tumačenje onoga što neki mogu vidjeti kao ''veliku enigmu'' nakon što je Egipat od izvoznika gasa pretvoren u njegovog uvoznika.

Egipat je izvozio prirodni gas Izraelu još od 2008., prema 20-godišnjem sporazumu koji je propao 2012. godine, poslije napada militanata na plinovode nakon revolucije 25. januara 2011. godine.

Egipatsko Ministarstvo za naftu je izjavilo da Vlada nema nikakve veze s ovim sporazumom, s tim da su zvaničnici izjavili kako smatraju da će ovaj dogovor donijeti korist državi koja se ogleda u ponovnom pokretanju egipatskih postrojenja za tečni prirodni gas, rješavanju međunarodnih arbitraža, pretvaranje Egipta regionalno energetsko čvorište te pristup gasu po najpovoljnijim cijenama.

Bivši ministar nafte Osama Kamal kaže da će uvoz izraelskog ili kiparskog gasa egipatsku gasnu mrežu direktno koštati do 4 dolara po milionu BTU-a. U slučaju uvoza iz drugih država, gas bi se dopremao u tečnom stanju a zatim bi ga bilo potrebno prevoditi u gasovito stanje zbog čega bi troškovi mogli biti veći od 10 dolara po milionu BTU-a.

Hatem Azzam, bivši sekretar Odbora za energetiku i industriju u Narodnoj skupštini, odbacuje ove tvrdnje te pojašnjava da snabdijevanje egipatskih LNG-terminala kroz uvoz iz Izraela neće donijeti nove prihode Egiptu. Radi se o ranijoj obavezi koju Egipat nije u mogućnosti da ispuni, zbog slabosti Ministarstva nafte da izvrši svoje obaveze u pogledu snabdijevanja gasom već neko vrijeme.

Ističe da Egipat mora nadoknaditi Izraelu milijarde dolara zbog neispoštivanja dogovora o izvozu gasa u Izrael u koji je Egipat upleo svrgnuti predsjednik Hosni Mubarak, što je pomoglo Izraelu da postigne kompromis s Egiptom o oslobađanju od plaćanja odštete u zamjenu za uvoz izraelskog plina.

U tom kontekstu, Azzam ističe da se gasno polje Leviathan nalazi u isključivoj ekonomskoj zoni države Egipat, prema Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora koju je Egipat ratificirao, dok je Izrael među državama koje nisu potpisale ovu Konvenciju. Razdaljina između polja i egipatske obale ne prelazi 200 kilometara.

Prema tome, smatra da ovaj sporazum predstavlja legitimizaciju i priznavanje krađe i izraelske dominacije nad egipatskim gasom. Time će se olakšati izvoz gasa, koji je u osnovi egipatski, kao da je on izraelski, pri čemu će se koristiti egipatska država kako bi se obezbijedili logistički kapaciteti, što će uštedjeti vrijeme i sredstva neophodna za izgradnju plinovoda za izvoz, budući da je to trenutno teško izvodivo u zoni nestabilnosti kao što je Bliski istok.

Domaća potrošnja

List Financial Times je prenio riječi Yossija Abua, izvršnog direktora kompanije Delek Drilling, kako on očekuje da će Egipat većinu gasa, dobivenu na osnovu sporazuma, iskoristit za domaće tržište, i da će ovaj sporazum otvoriti put za dalju saradnju između dvije zemlje.

Sa tim se složio i ekonomski ekspert Mamdouh al-Wali koji smatra da Egipat treba bilo koji gas koji mu je na raspolaganju, s obzirom na to da ima potrošnju veću od domaće proizvodnje, uprkos pokušajima da se to nadoknadi drugim izvorima energije. Također, proširenje kapaciteta termoelektrana za proizvodnju energije zahtijevaju dodatne količine gasa.

Al-Wali smatra da govor o ostvarivanju samodovoljnosti u prirodnom gasu krajem tekuće godine samo ''obmana'' koju promovira režim. Time se namjerno želi sakriti istina da je udio domaće proizvodnje plina u Egiptu oko 45 posto a da ostali dio otpada na strane kompanije od kojih Egipat kasnije mora otkupljivati.

Smatra da uvođenje privatnog sektora u ovo pitanje ima za cilj apsorbirati bijes naroda zbog uvoza izraelskog gasa. Ističe da izraelsko radovanje zbog postignutog dogovora jasno upućuje na to da je Izrael ostvario pobjedu jer su točak egipatske industrije i električne energije vezali za svoj gas. To ovoj državi pruža priliku da utječe na egipatsku industrijsku proizvodnju koja će zavisiti od izraelskog gasa.

Egipat je nedavno saopćio da je proizvodnja prirodnog gasa dosegla 5.5 milijardi kubnih stopa u 2017. godini te da očekuje da će preći granicu od 6 milijardi kubnih stopa prije kraja ove godine, nakon stabilizacije proizvodnje na polju Zohr u egipatskim vodama Sredozemnog mora (sjever) koja trenutno iznosi između 350 i 400 miliona kubnih stopa.

Iako podržava sadašnji režim u Egiptu, Nagy al-Sheabi, lider Parije demokratske generacije, smatra da se ne mogu prihvatiti nikakvi razlozi koji opravdavaju odobravanje ovog sporazuma, bez obzira bili oni ekonomski ili politički, jer se time postiže normalizacija odnosa bez presedana između dvije države, što je ranije nailazilo na nepokolebljivo odbijanje zvaničnih predstavnika i naroda u ovoj državi.

Smatra da najveća odgovornost u ovom kontekstu počiva na privatnom sektoru preko kojeg se odvija ovaj dogovor, ali i da vlasti snose jedan dio odgovornosti zbog svoje saglasnosti i olakšavanja procedura kroz usvajanje zakona koji to dozvoljavaju.

Energetika.ba / Al Jazeera