Najskuplja je struja koje nema, ali sve će to narod platiti

Republika Srpska od nekada, za naše prilike, ozbiljnog izvoznika električne energije doći će u situaciju da je uvozi, a što može da nas košta nekoliko stotina miliona pa možda i milijardu maraka. Naravno, sve će na kraju platiti građani. Sve greške politike uvijek na kraju plate građani, a kako stvari sada stoje, današnja odluka o poskupljenju struje, bojim se, neće biti posljednja, i već sljedeće godine Regulatorna komisija za energetiku mogla bi odlučivati o novom povećanju cijena.

No krenimo redom.

Bruto proizvodnja električne energije u Republici Srpskoj kreće se oko 8.000 GWh. Od toga u termoelektranama se proizvede malo više od 70 posto, hidroelektranama 28 posto, a tek 1,5 posto se proizvede od sunca i vjetra. Dakle, Republika Srpska u ovom trenutku, kada je riječ o proizvodnji električne energije, zavisi isključivo od termoelektrana, odnosno uglja.

Prije nego što se vratimo na ugalj, treba reći da Republika Srpska u svom vlasništvu ima dvije termoelektrane, Ugljevik i Gacko, sa instalisanom snagom od po 300 MWh. TE Ugljevik sa radom je počela 1985. godine, a Gacko 1983. godine sa projektovanim radnim vijekom od po 200.000 sati, što je Ugljevik već premašio, a Gacko je jako blizu. Remonti koji su rađeni prethodnih godina "životni vijek" TE su produžili, ali situacija je takva da su ova dva energetska objekta na izdisaju i daju posljednje atome snage. U najboljem slučaju, mogu raditi još najviše deset godina, pod uslovom da ima uglja. Znači, Republika Srpska do otprilike 2035. godine ima "rok" da nađe zamjenu za Gacko i Ugljevik, ali o tome nekom drugom prilikom.

Možda, ilustracije radi, samo da kažemo da sve što je trenutno u "nekoj fazi" realizacije, a to su HE Dabar (160 MW), HE Bistrica (34 MW), HE Mrsovo (36 MW), solarna elektrana Trebinje (100 MW), vjetropark Hrgud (48 MW) i hidroenergetski sistem Gornja Drina, tačnije hidroelektrane Buk Bijela (118 MW), Foča (44 MW) i Paunci (43 MW), neće biti dovoljno da zamijeni TE Gacko i Ugljevik.

Instalisana snaga svih ovih objekata je 581 KW i manja je od TE Ugljevik i Gacko, a da ne govorimo o tome da se radi o obnovljivim izvorima energije koji su nestabilni, jer ako nema vjetra, sunca ili kiše, nema ni struje. Vrijednost svih ovih objekata koji bi potencijalno trebali da zamijene TE, a neće sigurno, je 2,3 milijarde KM ,s tim da se trenutno nešto radi samo na HE Dabar i Bistrica. Na ostalim projektima nije urađeno praktično ništa i ne postoji ni teoretska šansa da se sve to završi do 2035. godine.

Ali, vratimo se uglju.

Posljednjih dana u Republici Srpskoj dosta se govorilo o zastoju TE Ugljevik, ali i Gacko, što za one koji poznaju sistem nije ništa novo i što će u budućnosti biti sve češće. Problem je ugalj, kojeg nema, a bez kojeg TE ne mogu raditi, i neće ga biti, jer se rudnicima, a i kompletnim energetskim sistemom upravljalo naopako. Bio je važniji lični i privatni interes nego interes sistema i društva, i došli smo tu gdje jesmo. To nije ništa novo, tako je manje-više u svim javnim preduzećima.

Dakle, suština problema trenutno je nedostatak uglja. Tačnije, uglja ima, ali ga treba iskopati, a o tome u posljednjih petnaestak godina niko nije vodio računa. Sve što se radilo je da se nekim "trećim licima" nabaci posao iskopa, a unište vlastiti kapaciteti, operativa i radne mašine u Ugljeviku i Gacku. Kakva je situacija, možda najbolje govori podatak da u Gacku, recimo, radi možda trećina vlastitih kamiona, dok ostali stoje jer konstantno pada tender za nabavku rezervnih dijelova. Kad god padne tender, neko otvori šampanjac, jer eto još kojeg miliona u privatnim džepovima.

Idemo dalje.

Ugalj za potrebe TE Ugljevik i Gacko se kopa površinski, što znači da se prvo mora skinuti sloj zemlje da bi se došlo do uglja. Taj sloj zemlje se zove otkrivka, čiji koeficijent je, zavisno od područja, od pet do osam kubika po toni, što znači da je potrebno skinuti pet ili osam tona zemlje da bi se dobila tona uglja. Otprilike.

U normalnim sistemima, što Ugljevik i Gacko svakako nisu, prvo se skida zemlja u dužini od nekoliko stotina metara, a iza nje se onda kopa i vadi ugalj, lageruje i prave zalihe. Recimo, TE Stanari, koja je u privatnom vlasništvu, sad da prestane sa eksploatacijom uglja, ima na lageru da bez problema radi možda i tri mjeseca, dok Ugljevik i Gacko na lageru ili nemaju ili imaju uglja za najviše dan, dva ili tri. Jednostavno, tako se ne može raditi. Posljednji podaci sa kojima je izašao sindikat kažu da na lageru TE Ugljevik uglja nema, a u Gacku ima od 8.000 do 10.000 tona, što je dovoljno za rad od 24 sata.

U suštini, iskopom uglja u Republici Srpskoj za potrebe termoelektrana nije se bavio niko, privatni interes je bio jači od opšteg, a posljedica toga je da danas termoelektrane od kojih smo zavisni što se tiče proizvodnje električne energije malo rade pa malo stanu. Zbog svega toga niko nije odgovarao, ama baš niko, ali to i ne čudi kada je Republika Srpska u pitanju. Odgovornost za bilo šta u ovoj zemlji više ne postoji, ali polako, sve to dolazi na naplatu, i naravno, sve će platiti građani kroz povećanje cijena električne energije, a što je već počelo.

Neki stručnjaci, koji se, naravno, više ništa i ne pitaju, kažu da bi TE Gacko i Ugljevik ušle u normalan sistem rada treba prvo da stanu sa radom u narednih najmanje godinu dana i da samo rade otkrivku, a poslije toga da počnu proizvodnju. Ali, to košta, za sve to vrijeme treba da uvozimo električnu energiju, a to je skupo. Ne kažu džaba ljudi, najskuplja je struja koje nema. Samo ovih desetak dana zastoja TE Ugljevik koštalo je između 10 i 15 miliona KM, da je stala i TE Gacko, trebalo bi još toliko. E, sad zamislite da obje ove TE ne rade godinu dana, ili nekoliko mjeseci. Šteta bi bila ogromna, ali kao da je to nekoga briga, ima narod para, platiće sve propuste stranačkog upravljanja.

Ovako kako se do sada radilo i kako se radilo u posljednjih nekoliko godina jednostavno neće moći, i to ima svoje granice, a pitanje je dana i mjeseca kada će sve da se sruši. U kakvoj su situaciji TE Ugljevik, a posebno Gacko kada je riječ o uglju, govori činjenica da trenutno lože jalovinu (sloj između zemlje i uglja). Kvalitet tog uglja je toliko loš da je, recimo, u noći sa nedjelje na ponedjeljak zaustavljen rad termoelektrane, i to isključivo zbog sagorijevanja ekstremno nekvalitetnog uglja. Sjetite se da je zbog takvog "uglja", tačnije više blata nego uglja, prije tri godine došlo do kolapsa TE "Nikola Tesla" u Srbiji, što ih je koštalo najmanje milijardu maraka.

Takav "ugalj", odnosno jalovina koja se koristi u TE Gacko i Ugljeviku jednostavno ne može da gori, tačnije gori, ali uz pomoć mazuta, jer njegova kalorijska vrijednost je nedovoljna za rad. Samo u ovoj godini TE Gacko je, recimo, za mazut dala skoro 20 miliona maraka, a slično je i u Ugljeviku. Gdje smo danas kada je riječ o uglju i njegovom kvalitetu, možda najbolje govori činjenica da je 2005. godine prosječna toplotna vrijednost uglja u Gacku bila 8.213 KJ/kg, a danas je 5.766 KJ/kg. E, upravo toliko se i kasni, otprilike 20 godina. Zbog nemara, nerada, kriminala, ali i stranačkih, političkih, ličnih, rodbinskih i kumovskih talova otkrivke nema, isto kao i uglja koji danas kopaju neka treća lica i za to uzimaju ogroman novac, a zauzvrat ne dobijamo ništa. Bukvalno ništa. TE Ugljevik danas više ne radi nego što radi, a slična sudbina čeka Gacko. U kakvu nas je šizofrenu situaciju dovelo neznanje i stranačko upravljanje, govori i to što Gacko, recimo, trenutno samo od sebe kupuje ugalj. Tačnije, između 20.000 i 25.000 tona koje je privatna firma spremila da izveze u Srbiju Gacko je "povuklo" sebi, ali za to su morali platiti iskop, drobilicu, pripremu, utovar i transport, a to sve košta, i na kraju bude skuplja pita nego tepsija, ali kao što smo već rekli, najskuplja je struja koje nema, i sve će platiti građani.

Energetski sistem u Republici Srpskoj, posebno termoelektrane, je pred kolapsom, i problem neće riješiti stranačke i političke parole o tome kako je sve pod kontrolom, već rad, disciplina i odgovornost. Ukoliko se ne uozbiljimo, a nadam se da još uvijek nije kasno, Republika Srpska mogla bi izgubiti energetsku nezavisnost, a to za sobom povlači brojna pitanja, između ostalog i političku nezavisnost. Ljudi koji trenutno upravljaju sistemom, posebno dvjema termoelektranama, ne ulivaju nadu jer su nas upravo oni doveli do ovoga što imamo danas.

Kad se malo bolje razmisli kako se upravlja termoelektranama i kako politika odlučuje o svemu, prava je sreća što nemamo nuklearnu elektranu.

Piše: Uroš Vukić / Nezavisne novine