BiH u raljama Kine i Srbije: Izlaz iz mraka – gradnja blokova u Tuzli i Banovićima

Sve dok termoelektrane u članici EU Poljskoj nesmetano rade i dok Srbija planira gradnju novih, Bosna i Hercegovina nema niti jedan razlog pokleknuti pod pritiscima raznih lobija, niti Energetske zajednice. Tim više što se već sada nalazimo na pragu energetskog deficita i što ćemo, razapeti između ekološkog aktivizma i energetskog intervecionizma iz EU, biti dovedeni u sasvim izvjesnu situaciju da ćemo u budućnosti morati uvoziti struju. Uzmemo li u obzir da smo nakon regionalne ekspanzije u telekomunikacionom sektoru već u podređenom položaju u odnosu na Srbiju, ukoliko se nešto hitno ne poduzme uskoro bismo mogli postati ovisni i od uvoza struje iz Srbije.

Drugo je pitanje na koji način i ko treba graditi nova postrojenja.

Još 2006. godine poznate evropske frirme, njemački ENBW i švicarske Alpiq dobili su saglasnost tadašnje Vlade FBiH, ali je taj projekt srušen uz zaglušujuću galamu politikanata iz tadašnjih struktura SDA i SDP-a. Isti ti rušioci su dali Kinezima “porodično srebro” i pravo da grade Blok 7 u Tuzli po modelu srpsko-kineskog partnerstva. Nije tajna da su se raznim korupcijskim ponudama, Kinezi probili u vrh Elektroprivrede BiH i Vlade FBiH u mandatu 2010. – 2014., a pozivajući se na podršku američke Ambasade zbog učešća General Elektrica.

Situacija se promijenila dolaskom nove američke administracije. Konzorcij iz Kine koji je dobio posao gradnje Bloka 7 nedavno je priznao da mu niti jedan evropski i američki proizvođač opreme ne želi isporučiti svoju opremu. Redom su ih odbili General Electric, Siemens, MHPS Europe, RAFAKO, Doosan Skoda …

Ovakav odnos evropskih i američkih kompanija prema kineskom konzorciju više treba gledati kroz prizmu politike, odnosno jasnu poruku Kini, ali i Bosni i Hercegovini da posao s Kinezima nema podršku Zapada. S toga bi za Federaciju BiH pogubno bilo nastaviti priču s Kinom, a posebno pogubno za njenu energetsku neovisnost ugraditi kinesku opremu u Blok 7. Tako bi, što zbog uzetog kredita, što zbog buduće ovisnosti o kineskim dobavljačima opreme i servisiranju, zapravo bila ovisna o srpsko-kineskom lobiju i podložna stalnim ucjenama. Najbolji primjer za to je projekt gradnje autoputa u Crnoj Gori vrijedan milijardu dolara. Osim što je kasnila gradnja, otkriveno je i da su troškovi gradnje bili napuhani, da se projekt pretjerano oslanjao na kineske radnike, a na kraju Crna Gora nije mogla ni platiti dug Kineskoj banci pa sa morala obratiti za pomoć kod američkih i evropskih institucija kako bi uopće stabilizovala svoje finansije.

Slično je i u slučaju Bloka 7 gdje se Federacija BiH odlučila zadužiti za milijardu i po KM. Stručna javnost od početka upozorava da se radi o strahovito skupom projektu, projektu koji bi značio poskupljenje struje i na kojem gotovo da ne bi bilo angažirane domaće radne snage, a na koncu i projektu koji u tom obimu uopće nije potreban.

Danas bi se “elegantnim izvučenjem iz posla sa Kinezima“ (kako su to preporučili iz EU) otvorila šansa da se Federacija BiH vrati na model koji je ranije razmatran – gradnja blokova manje snage, od po cca 300 MW u Tuzli i Banovićima. Na takve projekte bi se bez sumnje prijavilo više uglednih svjetskih kompanija koje bi potom ušle u otvorenu tržišnu utakmicu, a Elektroprivreda BiH bila u prilici da bira najbolju, najpovoljniju i definitivno duplo jeftiniju ponudu od postojeće kineske koju imamo na stolu. Nisu isključena ni finansiranja raznih međunarodnih fondova i podizanje domaće operative.

Posebno je to važno sa aspekta korištenja ogromnih količina uglja koje BiH mora iskoristiti u spašavanju rudara i njihove egzistencije.